Konvencija UN-a o pravima djeteta

Konvencija o pravima djeteta je sporazum kojega su usvojili Ujedinjeni narodi 20. studenoga 1989. Konvenciju je prihvatilo 196 zemalja svijeta, a među njima i Hrvatska. Konvencija sadrži obaveze koje su države potpisale kako bi zaštitile djecu te zajednički odredile što treba učiniti da bi svako dijete raslo i razvijalo se u odraslu osobu.

Prije 30 godina svijet je dao obećanje da će svoj djeci biti osigurana jednaka prava.

 20. studenoga 1989. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Konvenciju o pravima djeteta, međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelom svijetu.

Konvenciju je prihvatilo 196 država (među njima i Hrvatska),  čime je postala najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području međunarodnih ljudskih prava u povijesti. Time je svijet pokazao predanost da učini sve kako bi se zaštitila i osigurala prava djece na preživljavanje, razvoj, učenje i razvoj do punih potencijala, bez diskriminacije.

Prije prihvaćanja Konvencije, nije postojalo široko prihvaćanje temeljne veze između dobrobiti djece i snage društava u kojima ona odrastaju. Zato je Konvencija tako važna prekretnica. Konvencija je prvi dokument u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu.

Konvencija o pravima djeteta je popis obveza koje države moraju ispunjavati, a ima snagu zakona. Ona definira što sve treba biti osigurano svim osobama mlađim od 18 godina i što sve čini djetinjstvo, kao razdoblje koje se razlikuje od odrasle dobi, u kojem djeca trebaju moći rasti, učiti, igrati i razvijati se.

Konvencija o pravima djeteta obećava svakom pojedinom djetetu na svijetu pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, prehranu, smještaj, igru, uvažavanje, poštovanje, zaštitu od diskriminacije, iskorištavanja, nasilja – i još mnogo toga.

Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i sve-vremenska.

Konvencija u sebi nosi i optimizam i jasnoću za budućnost svijeta u kojem će jednoga dana sva djeca uživati u djetinjstvu u  kojem će sva njihova prava biti poštovana, a sve njihove osnovne potrebe namirene. Svijet u kojem će djeca biti zaštićena od nasilja, zlostavljanja, iskorištavanja, zapuštanja i diskriminacije i osnažena da sudjeluju u donošenju svih odluka koje utječu na dječje živote.

Konvencija nudi viziju djeteta kao pojedinca i člana obitelji i zajednice, s pravima i odgovornostima koje odgovaraju njegovoj dobi i stupnju razvoja. Priznavanjem dječjih prava na ovaj način Konvencija čvrsto postavlja fokus na dijete u cjelosti.

Djeca i mladi imaju ista opća ljudska prava kao i odrasli i posebna prava koja prepoznaju njihove potrebe.

Razlozi za izdvajanje prava djece u posebnoj konvenciji o ljudskim pravima:

Djeca su pojedinci. Djeca nisu ni vlasništvo roditelja ni države, niti su puki „ljudi u nastajanju“; imaju jednak status kao članovi „obitelji čovječanstva“. Djeca ne bi trebala biti tretirana kao bespomoćni objekti milosrđa. Oni su ljudska bića i nositelji (subjekti) vlastitih prava.

Djeca počinju život kao potpuno zavisna bića. Djeca se moraju oslanjati na odrasle osobe za odgoj i usmjeravanje koje im je potrebno za razvoj prema neovisnosti. Takvu skrb treba osigurati djetetova obitelj, ali kada primarni skrbnici ne mogu zadovoljiti dječje potrebe, na državi je kao primarnom nositelju dužnosti pronaći alternativu u najboljem interesu djeteta.

Djelovanje (ili nedjelovanje) vlasti utječu na djecu jače nego na bilo koju drugu skupinu u društvu. Gotovo svako područje vladine politike – od obrazovanja do javnog zdravlja – u određenoj mjeri utječe na djecu.

Stavove djece treba slušati i razmatrati u političkim procesima. Djeca ne glasuju i tradicionalno ne sudjeluju u političkim procesima. Bez posebne pozornosti prema mišljenju djece – kako je izraženo kod kuće i u školama, u lokalnim zajednicama, pa čak i u vladama – dječji stavovi ne čuju se o mnogim važnim pitanjima koja ih sada pogađaju ili će utjecati na njih u budućnosti.

Mnoge promjene u društvu imaju nerazmjeran i često negativan utjecaj na djecu. Promjena obiteljske strukture, globalizacija, klimatske promjene, digitalizacija, masovne migracije, promjene obrazaca zapošljavanja i sve slabija mreža socijalne skrbi u mnogim zemljama imaju jak utjecaj na djecu.

Zdrav razvoj djece ključan je za buduće blagostanje svakog društva. Budući da se još uvijek razvijaju, djeca su posebno ranjiva – više nego odrasli – na loše životne uvjete kao što su siromaštvo, neadekvatna zdravstvena zaštita, prehrana, sigurna voda, stanovanje i zagađenje okoliša. Posljedice bolesti, pothranjenosti i siromaštva ugrožavaju budućnost djece, a time i budućnost društava u kojima žive.

Troškovi društva koje zanemaruje potrebe djece su ogromni. Rezultati društvenih istraživanja pokazuju da najranija iskustva djece značajno utječu na njihov budući razvoj. Tijek njihovog razvoja određuje njihov doprinos, ili troškove, društvu tijekom njihovih života.

IzvorUNICEF Hrvatske